“Priče akademije” je nova rubrika u kojoj ćemo otkriti uspješne priče nekih sadašnjih, ali i bivših igrača i polaznika naše futsal akademije. Jedan od ciljeva akademije jest pomaganje mladim ljudima da postanu uspješni na privatnom, poslovnom i sportskom planu. Tako ćemo u ovoj rubrici vidjeti uspjehe naših ljudi u futsalu, ostalim sportovima, ali i na fakultetima te drugim područjima.
Dion Drena Beljo
Ovoga puta smo porazgovarali s još jednim Vinkovčaninom koji je nosio (a i još nosi) hrvatski dres, doduše u nogometu. Radi se o Dionu Drena Belji koji je s velikim uspjehom marširao i parketima te je u dresu Aurelije postigao brojne uspjehe u pionirskoj, kadetskoj i juniorskoj kategoriji. Dion je sada igrač njemačkog bundesligaša Augsburga te je U21 reprezentativac Hrvatske, a za početka smo ga pitali kako se snalazi na novom angažmanu u Njemačkoj.
Prvo bih rekao da je to jedan život na totalno većem nivou. Cjelokupno u nogometnoj igri, ali i u svim nekim ostalim stvarima koje su vezane uz nogomet, a nisu sama igra. Od pristupa uprave prema igraču, uvjeta za trening do uvjeta za utakmice, odnosa navijača prema igraču. Osobno sam najugodnije iznenađen baš s tim odnosom ljudi u Njemačkoj prema nogometu, odnos prema igračima i igri je drugačiji. Do sada svaku utakmicu u Bundesligi gdje sam igrao stadion je bio barem 75% popunjen s tim da je većina bila i preko 90%. Kada uzmemo u obzir da je još bila zima, mislim da je to jedan podatak koji je za Hrvatsku zapanjujući.
Iako je veliki iskorak u svakom segmentu, Dion se sjajno snalazi u Njemačkoj pa je tako već stigao zabiti i prvi pogodak. No, pređimo s travnjaka malo na parkete. Kako si se odlučio uz nogomet paralelno i za futsal?
Nisam potpuno siguran, baš sam nedavno komentirao to s nekim. Ne znam točno godinu kad sam počeo trenirat futsal (op.a. 2015.g), ali mislim da je to bilo u nekom razdoblju stariji pionira ili ulaznih kadeta, otprilike sa 14 godina možda. To je bilo jedne zime to sam siguran kad sam kao dijete u Cibaliji zbog loših vremenskih uvjeta imao 2 do 3 nogometna treninga tjedno. Smatrao sam da to nije dovoljno za nikakav razvoj, a taman u to neko vrijeme futsal je počeo biti aktualan. Vidio sam neke utakmice na televiziji i svidio mi se. Vidio sam se nekako u toj igri i odlučio sam se okušati u tadašnjoj jednoj novoj i po meni zdravoj priči koje je isto bila još u nekim svojim početcima, a to je Aurelia Futsal.
“Futsal mi je puno pomogao”
Nije raritet da je mnogo poznatih nogometaš svoj put započelo u futsalu, kao i da su mnogi nogometaši u određenoj dobi svoju sreću potražili na futsalu.
Futsal je donio jako puno benefita mojoj igri. Za sebe sam rekao da sam velik i dosta fizički jak igrač, ali da mi to nije “forte” u igri. Uvijek sam volio igrat nogomet. Kao vezni ili napadač prilazit po loptu, odigravat kratka sitna dodavanja, imat lijepe asistencije, igrati općenito lijep nogomet. Mislim da sam na futsalu samim tim i napredovao još više u tim stvarima. Uz to što sam ga obožavao igrat i trenirat puno mi je pomogao jer se tamo sve jednostavno događa brže. Puno je više kontakta s loptom, moraš brze razmišljat, periferni vid ti stalno mora bit uključen. Tehnički segment kontrole lopte također napreduje.
U jednom periodu u Aureliji, trenirao ga je i aktualni izbornik hrvatske futsal reprezentacije, Marinko Mavrović. Popularni Buraz je također vidio talent koji Dion posjeduje te mu je istaknuo obranu kao segment na kojemu treba raditi.
Dio koji mi je po meni jako falio u velikom nogometu, a to je faza obrane. U futsalu jednostavno nema sakrivanja. Jedan ako ne igra obranu to se odmah osjeti. U velikom nogometu se ti još i možeš nekako sakriti, ali ovdje ne. Tako da rekao bih sigurno da mi je futsal u dosta stvari pomogao.
“Uvijek mi se sviđala ta obiteljska atmosfera u klubu”
I dan danas prati utakmice Aurelije, ali i futsala općenito kada stigne. Također, kako je ostao u kontaktu s mnogim suigračima iz tog vremena, tako se i rado sjeti tih dana.
Sjećanja uz Aureliju, a općenito i futsal su mi samo dobra. Odnos ljudi iz kluba i suigrača prema meni, stvarno su bili na zavidnom nivou. S obzirom na to da nekad nisam mogao dolazit na treninge ili turnire zbog velikog nogometa, sve je bilo dogovoreno kroz komunikaciju s trenerima i predsjednikom koji su stvarno bili “cijeli” u tome od prvog do zadnjeg. Klub je brinuo o igračima, omogućavali su nam odlične uvjete za trening i utakmice. Držali su imidž kluba na visokom nivou. Bili smo po turnirima od Francuske, Srbije, Bosne i Hercegovine do raznoraznih mjesta u Hrvatskoj. Jednostavno mogu reći da mi je uvijek bilo drago dolazit na treninge i provodit vrijeme s tim ljudima. Također uvijek mi se sviđala ta obiteljska atmosfera u klubu, ali mogu čak to proširiti i na općenito odnos futsal klubova u Hrvatskoj. U tom razdobolju od nekakve tri godine, stekao sam puno prijatelja i mogu potvrditi da je nekako potpuno drugačija atmosfera u odnosu na veliki nogomet.
Upitali smo ga za najdraži trenutak u Aureliji, a kako je i sam rekao, brojni futsal turniri i nastupi su iza njega, ali jedan je ipak poseban.
Uh, ne znam ni sam. Ima tu stvarno puno lijepih trenutaka i puno trofeja, ali možda mi je ipak nekako najdraži turnir u Francuskoj druge godine kad smo s kadetskom ekipom osvojili prvo mjesto. Ali bez obzira na uspjeh, moram još jednom reći kako sam s nekim dečkima i dan danas u kontaktu i smatram da su to prijateljstva za cijeli život.
Na tragu lijepih trenutaka i sjećanja, pokušali smo izvući koju anegdotu. Nismo ju dobili, ali jedno ime koje se veže uz brojne anegdote smo ipak dobili. (Uz mnoštvo smijeha)
Anegdota ima jako puno, ne bih sad stvarno mogao izdvojiti nešto, ali uglavnom putovanja s našim “privatnim” vozačem Milanom Pajićem se sigurno sjećam kao jedne od najzabavnijih stvari u životu.
4+1 by Dion
Pred kraj razgovora, neizbježna tema je svakako “udarna petorka”. Dionu smo dali mogućnost odabrati petorku sastavljenu od futsal, ali i nogometnih suigrača. S obzirom na broj vrhunskih suigrača s kojima je dijelio parkete i travnjake, izbor nikako nije bio lagan.
Iskreno ovo mi je jako teško jer smatram da sam igrao s jako puno dobrih igrača kako na futsal terenima tako i na nogometu, a te dvije igre se dosta razlikuju i ne mogu bit siguran bi li ovi dečki s velikih terena bili tako dobri i na malim terenima, ali evo odabrao bih po nekom osjećaju ovako…
Pa krenimo od vratara.
Na vrata bih stavio Frana Pedića. Mislim da je to dečko koji je život posvetio futsalu i koji je uvijek sve treninge i zadatke izvršavao na 100%. Kad je bio zdrav i na 100%, bio je jedan od boljih vratara u Hrvatskoj.
Vrata su zaključana, potražimo sada bedem ili pak razigravača na poziciji zadnjeg.
Na zadnjeg bih stavio Joška Gvardiola. S njim se ne mogu pohvalit da sam igrao previše utakmica, ali ipak nešto jesam. Mislim da u njemu imamo sve isto što i trenutno hrvatska nogometna reprezentacija i to bi bio stup obrane moje ekipe.
U redu, vidimo da ova ekipa neće primati golove. Sada samo tražimo tko će ih zabijati. Slijedom toga, lijevi bek nam je…
Lijevo bi mi igrao Romeo Sušac. Žao mi je samo što nismo imali prilike igrati više na futsal terenima, to je sve sto ću reći.
Desnu nogu smo riješili, prelazimo na drugu stranu.
Desno bi mi igrao moj prvi futsal trener i osoba zbog koje sam zavolio futsal, Kristian Šoštar. Iako nije lijeva noga, on bi to na iskustvo i brzinu odradio dobro.
Na ovu domaću ekipu, potrebno je dodati malo inozemnog štiha, a to ćemo napraviti s pivotom.
Pivot bi bio sadašnji suigrač iz Augsburga, Ruben Vargas. Jednostavno mislim da bi bio odličan futsal igrač.
“Uživajte u svakom trenutku treninga!”
Sastav za tekmu je spreman, a za kraj smo Diona zamolili za poruku svim našim polaznicima akademije.
Čvrsto vjerujte u svoje snove i činite sve da ih ostvarite! Ako si marljiv i uporan, ostvariti ćeš i napredak. I ne zaboravite uživati u svakom treningu, svakoj utakmici i svakom putovanju. Kada to stvarno voliš onda ništa nije teško.
- Dion Drena Beljo
Zahvaljujemo se Dionu na odvojenom vremenu te mu želimo puno sreće u daljnjoj karijeri i da ga još jednom vidimo u žutom dresu pa barem u kategoriji veterana.
#OvoJeAurelia
